Često skrnavljen grafitima i više puta „osvežavan“, jedan od simbola Vranja, koji se, stilizovan kao heraldički ševron nalazi na grbu grada, logotipima lokalnih institucija, udruženja, saveza, pa i na logotipu Turističke organizacije – Beli most, čini se večnom inspiracijom za kreiranje naizgled naivnih lažnih vesti i dezinformacija. U trci za boljom analitikom i klikovima, nacionalni portali poslednjih godina konstantno „vrte istu ploču“, često predstavljajući legende kao istorijske činjenice, a posledica je odrastanje čitave generacije Vranjanaca koja ne zna pravo poreklo čuvenog mosta.
Radi se o objektu osmanskog nasleđa sa svim karakteristikama orijentalnog načina gradnje i oblikovanja. Most se nalazi u ulici Devet Jugovića u Vranju, u neposrednoj blizini crkve Svete Petke, u narodu poznate kao Krstata džamija.
Pre 16 godina (2006. godine) most je ozbiljnije rekonstruisan od strane tadašnje vlasti, a u saradnji sa Zavodom za zaštitu spomeniku kulture Niš, uz ulaganje od 1,4 miliona dinara. Tada je zapravo dobio aktuelni izgled. Često je u međuvremenu skrnavljen i više puta „osvežavan“, ali uprkos lošem odnosu pojedinaca, u kolektivnom doživljaju, među Vranjancima on zauzima posebno mesto.
Ono što Beli most „izdvaja“ od ostalih i s vremena na vreme vraća na dnevni red za „prežvakavanje“ nekih nacionalnih portala, jeste legenda o njegovom nastanku. Ponavljamo, legenda, ne istorijske činjenice.
Prema jednoj od verzija legende koja poslednjih godina najčešće kruži internetom, most je nastao kao posledica tragične ljubavi. Još jedna romantična priča sa tragičnim krajem.
Naime, kada se bogatom vranjskom Turčinu Selim-begu rodila ćerka jedinica Ajša, proročice su rekle da će se zaljubiti u Srbina. Legenda dalje navodi da je porodica Selim-bega živela pored Vranjske reke, a sam Selim-beg je ljubomorno čuvao svoju ćerku kako se proročanstvo ne bi ispunilo.
Usamljena Ajša je tako, kaže dalje priča, svakoga dana slušala pesmu koju je srpski pastir Stojan svirao na svojoj fruli i vremenom se zaljubila u njega. Priča se tragično završila tako što je Selim-beg pucao u Stojana, a u stvari usmrtio svoju ćerku, koja se bacila na voljenog Stojana u želji da ga zaštiti.
Zbog toga na mestu njene pogibije njen otac navodno gradi Beli most. Neki mediji čak dodaju još detalja, pišući o navodnim tajnim susretima Ajše i Stojana, pa sve do zajedničkom samoubistvu u koritu reke. Odatle je Beli most poznat i kao „most ljubavi“.
Iako je postojanje legende koja se vezuje za ovaj most dobro za priču koja bi na neki način pokrenula vranjski turizam, ne bi trebalo zaboraviti da je ona ipak samo to i ništa više – priča. Legenda je dopunjena u proteklih decenija više desetina puta.
Konstantnim dopunjavanjem, reprodukovanjem i njenim prenaglašavanjem u javnosti, zamagljuje se granica između onoga što znamo i onoga što je fikcija o poreklu ovog zaista bisera osmanske arhitekture u Vranju.
O čemu svedoči ploča na mostu
Sve ono što nam je mimo legende poznato o mostu, nalazi se na njegovoj mermernoj ploči. Međutim, i tu nailazimo na pogrešna tumačenja, loše prevode, i izmišljene činjenice koji kruže literaturom i internetom.
Tako jedan domaći portal piše da na tom natpisu stoji rečencica „Proklet neka je onaj koji rastavi što ljubav sastavi“, aludirajući na legendu i tragičnu ljubav dvoje mladih.
Rečenice na mermernoj ploći raspoređene su u četiri reda, sa Hidžretskom 1260. godinom, kao godinom izgradnje mosta. Prevedeno na aktuelni kalendar, radi se o 1844. godini.
Ovakva mermena ploča zove se tarih i koristila se za sve za natpise na javnim objektima. Ove ploče su najčešće sadržale motive zbog kojih je objekat sagrađen, imena ktitora, godine gradnje, kao i razne stihove.
U tom smislu, Beli most nije imalo drugačiji. Tekst je podeljen na dve celine ispisane u osam polja, veći deo levo i manji desno, u odnosu na centralni kaligrafski natpis. Napisano je osmanskom varijantom turskog jezika, arapskim pismom, a manji deo teksta je pisan arapskim jezikom. Osmanski jezik, kao varijanta današnjeg turskog jezika, bio je upravni jezik u Osmanskom carstvu koji je imao brojne pozajmljenice iz drugih jezika, a najviše iz arapskog i persijskog.
Natpis sa mosta preveo je još 1960. godine čuveni orijentalista, istoričar i rektor Univerzitea u Prištini, a tada docent Filosofskog fakulteta u Beogradu dr Hasan Kaleši. Prevod teksta koji se nalazi levo glasi:
„Dobrotvor i dobročinitelj, onaj koji žudi za rajem i visokim sistemom. Ajša Hanum, kći roba večnog. Neka njoj i njenim roditeljima oprosti grehe.“
U središnjem delu stoji kaligrafski natpis „O čuvaru!“, što je jedno od imena za Boga u islamu, a ispod toga još i godina „G. 1260“.
Nastavak teksta na desnoj strani sa osmanskog jezika glasi:
„Ovaj most zove se Beli i služi za olakšicu. Vode koje teku ispod njega služe ljudima za zdravlje. Prolaznici neka prođu još jednom da se o tome uvere. O Muhamede izabraniče, posreduj za vlasnika mosta.“
Na osnovu ovog tariha jedino što je poznato jeste samo da je most izgrađen 1844. godine i da je to zadužbina izvesne Ajše, koja ga podiže kao svoju i zadužbinu svojih roditelja.
Zadužbinarstvo kod bogatijih muslimana u Osmanskom carstvu je zapravo stotinama godina unazad bilo prisutno, tako da je most najverovatnije samo to – zadužbina jedne bogate muslimanske porodice.
Detalji Ajšinog života i njenih roditelja nisu poznati. Njeni potomci, ako su uopšte postojali i ako su uopšte živeli u Vranju, verovatno su emigrirali iz ovih krajeva najkasnije 1878. godine i oslobođenja Vranja, što je bila sudbina i brojnih vranjskih muslimana.
Zbog ovoga se s pravom može navesti da Beli most predstavlja simbol osmanske baštine u Vranju, a manje tj. ni malo most ljubavi.
Pročitajte više: